Mostar Sevdah Reunion o muzici i računarima

Dragi Šestić je osnivač i producent Mostar Sevdah Reunion-a i završeni audio inžinjer SAE koledža u Amsterdamu

Grupa je nastala devedesetih godina u Mostaru, prema ideji producenta Dragog Šestića, a danas je Mostar Sevdah Reunion jedan od najpoznatijih balkanskih sastava na svetskoj world music sceni. Već prvim albumom objavljenim za holandski “World Connection” 1999, skrenuli su pažnju svojim specifičnim stilom i repertoarom baziranim na moderno aranžiranim sevdalinkama. Do sada su izdali 8 albuma. Tokom poslednjih 15 godina sarađivali su sa mnogim velikanima world music scene (Šaban Bajramović, Ljiljana Buttler, Esma Redžepova…), a sa njima je svoj prvenac snimila sada već svetski poznata Amira Medunjanin. Učestvovali su na preko stotinu world music i jazz festivala širom sveta, bili glavna tema 4 filma i brojnih televizijskih emisija. Polovina članova benda živi u Holandiji zbog čega retko sviraju u regionu. Ovo je, tako, prvi beogradski nastup originalne postave posle višeod deset godina u utorak, 3. marta, u Velikoj dvorani Kolarčeve Zadužbine, sa početkom u 20 časova. Njihov koncert sa Ljiljanom Buttler bio je deo programa Belefa 2003, a prošle godine nastupili suna “Kustendorfu”.

Umetnost vs. šund

Da li je pojavom kompjutera došlo do ekspanzije loših muzičara koji su koristili programe i semplove za snimanje svoje ionako minimalističke i prizemne muzike?

Pojavom kompjutera i audio softvera su se otvorile mogućnosti i za „male“ ili neafirmisane muzičare da naprave jeftine muzičke zapise kod kuće ili u nekim malim improviziranim studijima. Naravno, neki su dobili šansu da sa niskobudžetnim projektima pokazu talenat, a neki su to iskoristili da jeftino dođu do bilo kakvog audio zapisa. Samim time je došlo i do poplave na sceni i sa muzičkim izrazima diskutabilnog ukusa.

Da li je kompjuter ubio umetnički izraz u muzici i pojavom nabeđenih muzičara doneo šund na muzičko tržište?

Šund su prihvatili oni koji ga i vole. Jednostavno, svaka roba ima svoje potrošače, a tako je i sa muzikom. Pravom muzičaru ili umjetniku, bilo koje vrste, možete dati bilo kakvo muzičko ili nemuzičko sredstvo u ruke i on će od toga napraviti nešto što ima smisao, poruku ili neko dublje značenje. Nasuprot tome, ovom drugom možete dati i cijelu filharmoniju on će i od toga napraviti šund. Stvar je mentalnog sklopa ili koncepta. Kompjuteri nisu krivi.

Analogno vs. digitalno

Da li kao muzičar možeš da čuješ razliku između analognog i digitalnog zvuka i da li misliš da tvoji slušaoci mogu isto da primete, posebno mlađi koji nisu imali prilike da slušaju ploče i trake?

Vrlo diskutabilno pitanje. Zapravo, mora biti preciznije, jer zavisi od dosta faktora. Ja radim u studiju – dakle koristim vrhunske uređaje i za slušanje i za snimanje. Upoznat sam sa svim finesama i jedne i druge obrade zvuka. Ukoliko govorimo LP u odnosu na CD – dakle, o obicnoj, konzumentskoj podijeli-mislim da svako čuje razliku. CD je svakako dominantniji u odnosu na LP – ima 30-ak dB jači dinamicki opseg, 40-ak dB izražajniju stereo separaciju, čišći zvuk nasuprot LP koji sa češćim slušanjem postaje sve slabiji. Bez obzira na kvalitet LP-a ili zvučne igle ili samoga gramofona, uvijek ćete čuti ono „slatko“ pucketanje prouzrokovano prašinom ili brazdama na ploči. Zovem ga „slatkim“ jer sam i sam nostalgicar za LP-jem. Taj LP je imao nešto „sveto“ u sebi – neku romantiku, nostalgiju, uzbuđenje koje dozivimo sa stavljanjem igle na ploču i onog prvog zvuka prilikom njihovog kontakta. I koliko god je, možda dimenzijama bio nezahvalan, ipak si imao osjećaj da držiš nešto vrijedno u ruci-imao je neku simboliku. Sad na neki obicni mp3 player ili stick stane na hiljade pjesama – ljudi i ne znaju sa kog su albuma, ko pjeva, jednostavno natrpana memorija svim i svacim, prije su ti albumi imali neki koncept – imali su umjetnicku težinu. Ipak je tu stajalo „samo“ 40-ak minuta muzike (zavisi od printa i kvaliteta vinila takodjer!) –morao si na mnogo kraćem zapisu dati mnogo više. Nije isto raditi 7-10 pjesama za LP ili 15-ak za CD.

Koje su po tebi prednosti digitalnog zvuka u odnosu na analogni, ukoliko ih i ima, i da li misliš da je digitalan zapis muzike doneo boljitak u toj umetnosti?

Mozda je bolje formulirati pitanje vezano za obradu zvuka – naime, mnogo je lakše i brže obrađivati zvuk na digitalan nacin – dakle, od običnih montaža, pa sve do najkompliciranijih audio procesa. Uz to, svaki analogan zapis, u 99% slučajvea, završi u nekom kompjuteru prilikom masteringa – i ako izadje na CD-u, a ne na LP, onda imamo, opet, digitalno procesiranje. Praksa pokazuje da je jako mali broj čistih analognih snimaka i procesiranja danas. Inače, sama činjenica da, npr. kod korišćenja 2 inch trake – koja na sebi može da ima 24 analogna kanala – svaki kanal pravi bar 2 db šuma, dolazimo do cifre od 48 dB šuma koje se nalaze na tom zapisu, dosta govori o „čistoći“ zapisa. Međutim, taj šum je „muzikalan“ ako se smije tako reći?

Snimanje na traku vs. snimanje na kompjuter

Da li misliš da se pojavom programa za snimanje muzike smanjila potražnja "dobrih" muzičara, s obzirom da je tako lako odsvirati i ponoviti ono što se pogreši, i da li misliš da sada svako može da bude studijski muzičar, bez obzira da li je kvalitetan instrumentalista (počevši od bubnjara svi instrumentalisti polako postaju višak) ili još gore vokal (danas svako može da peva)?

Dobrih muzičara je bilo uvijek i uvijek ce se traziti. Prije je bilo par studija i onda su samo “odabrani” imali pravo da snimaju muziku. Ako bi bend ušao u studio da snimi album, obilno je imao navježban materijal – malo sta se prepustalo slucaju ili nekim improvizacijama u toku snimanja. Studio je bio izuzetno skup. Jedino svjetski poznati bendovi, sa milionskim tiražima, su imali luksuz i da kreiraju svoje albume u studiju. Isto tako, možda je dosta malih bendova ili muzičara ostalo bez sanse da pokažu svoj talenat, jer jednostavno nisu bili dovoljno komercijalnu za tih par izdavačkih kuća koje su diktirale scenu. Da, svako moze da pjeva ili svira ili sampluje zvukove – međutim postoje i konzumenti koji to na kraju prihvate ili ne prihvate.

Koliko je moguće napraviti dobar snimak muzike kod kuće na računaru, ukoliko se setimo kakvi su se sve instrumenti, sprave, prostorije pa i sami muzičari nekada koristili za isto?

Mene lično vše interesira produkcija albuma nego sami kvalitet zvuka. Uho, kao i oko, su varljivi. Dakle sve te priče o razlikovanjima digitalnog zvuka od analognom padaju u vodu kada se dođe do konkretne činjenice – pjesma “radi” ili “ne radi”. Dakle, nema recept za uspješnost neke pjesme ili recept kojim se napravi ta magija kojom nas neka pjesma “osvoji”. Sve je stvar, muzičara, pjevača, umjetnika, producenta. Možete imati najbolju opremu na svijetu i najbolje muzičare, i studio, pa čak i tekst pjesme i melodiju, ali ako se ne desi ta magična sinteza koja je uobličena u bilo koji format –bilo audio ili video, sve je bilo džaba. Ima sam sreću i da radim u jednom od studija za mastering u Asterdamu nekoliko mjeseci. Radili smo na nekim kompilacijama gdje smo dobili stare snimke iz 50-tih od Sinatre, Deana Martina… Bili smo oduševljeni snimcima i tek smo nakon pola sata realizirali da je sve bilo u mono slici!!! Inače, u praksi sam koristio oba načina snimanja i miksanja i svakako je lakši ovaj digitalni. Snimanje, miksanje, editovanje “starinskim” metodom je izuzetno težak i mukotrpan posao. Sati i sati su provedeni u studiju zbog par malih sitnih operacija montaže- dakle, ušteda na vremenu je ogromna, a samim tim se smanjuje i budžet. Tražiti u današnje vrijeme obradu zvuka na analogan način bi bilo isto kao da tražimo i da se filmska montaža radi na isti način-beskonačno rezanje kadrova, bojenje, itd…Inače, najdraži mi je neki hybrid obrade zvuka koji koristim – dakle digitano sa što više analognih uređaja.

Sviranje vs. programiranje

Da li je elektronska muzika stvarno muzika, da li ona kao takva zapostavlja osnovnu karakteristiku te umetnosti koju upravo donosi svaki instrumentalista po svom osećaju, daru, sluhu pa na kraju i decenijama vežbe, učenja i živog izvođenja?

Ja se niti bavim, a niti slušam elektronsku muziku. Međutim to ne znači da sam protiv nje. Jednostavno se ne nalazi u mojoj interesnoj sferi. Žalosno je da dosta dobrih muzičara jedva sastavljaju kraj s krajem, jer polako nestaje kultura slušanja živih bendova i žive svirke – čak i u običnim restoranima ili kafanima, malim klubovima…

Koliko kompjuter može da zameni čoveka u muzici, da li uopšte "običan" slušalac može da primeti koji je instrument na snimku uživo odsvira, a koji "otkucan" na tastaturi računara?

Danas je to dovedeno na nevjerovatan nivo. Teško i profesionalno uho nekad može to da razazna. Pa pogledajte dokle su došli filmski trikovi? Normalno, neće neko tek tako odsvirati trubu preko midi-ja kao Miles Davis, ali onako običnu trubu može “provući” u snimku.

Nosač zvuka vs. youtube

Koliko je internet obezvredio cenu muzike i da li misliš da će autorska prava ikada biti ono što su nekad bila?

Strah me je da neće. Tu nalazim manu ovog digitaliziranja, ne samo zvuka, nego i života. Potrošiti vrijeme, novac i energiju da biste nesto ostvarili i to za čas bude “pokradeno” i stavljeno na internet je jedno strašno saznanje. A u drugu ruku, taj internet je otvorio vrata mnogim bez šanse da se pokažu i dokažu. Isto tako, internet je postao jedna beskonačna riznica podataka svih vrsta. Nekad davno, kad sam samo držao u ruci neki LP, nisam ni znao kako izgleda taj izvođač –imao sam samo šture podatke koji bi se našli na albumu, a sad jednim klikom saznate sve ono sto i sam izvodjač ne zna o sebi. Bez obzira na sve “mane” koje LP ima, lično bih volio da se vrati to vrijeme kada se nosač zvuka poštovao i kad je postojalo to neko “uzbuđenje” u tom cijelom procesu: od kupovanja ploče, pa do stavljanja igle na nju, prvog pucketanja i početka pjesme. To je nešto što će uvijek ostati u mom sjećanju kao prelijepi momenti djetinjstva i mladosti – kako god bio daljni razvoj nosača zvuka.

Da li je "youtube" publika isto kao i hiljade ljudi na koncertu, da li oni nose istu težinu sa svojom kritikom posle odslušanih nekoliko minuta tvog rada u odnosu na ljude koji te slušaju par sati na koncertu i osećaju tvoju energiju?

Ne. Ni blizu. Lijepo je znati da ljudi mogu da vide naš (Mostar Sevdah Reunion) koncert i na ovaj nacin. Ali, uživo, koncert je ipak specijalni doživljaj. Nije isto osjetiti energiju i doživiti pjesmu gledajući pred sobom bend ili na nekom PC-u ili smartfonu.

Plakati i mediji vs. društvene mreže

Da li danas uspešna reklamna kampanja može da se uradi bez plakata i štampanih medija?

Mislim da može. Pa svi više po društvenim mrežama non-stop. Htjeli – ne htjeli interent je naša svakodnevnica – sve više ovisimo o njemu. Prije bi čovjek uzeo jedne dnevne novine i to je bilo to. Sada otvoriš 10-ak ili više dnevnih novina na interentu ili raznih portala i dobiješ sve moguće i nemoguće informacije.

Da li reklama na društvenim mrežama garantuje tačan odziv one slušalačke publike koja je klikom na Going rekla da će prisustvivati koncertu?

Ne znam –ne vodim evidenciju. Ne znam zašto bi neko kliknuo „going“ a da ne ode?

VII – Borba za RnR

Da li je bend trenutno aktivan i šta nam novo sprema?

Mogu reći da je ova godina bila dosta uspješna. Pored lijepog broja koncerata, naš posljedni album „Tales From A Forgotten City“ izuzetno dobro prolazi. Nasli smo se u TOP 5 na evropskoj top listi za World Music (European World Music Charts) koju čine članice Evrovizije u prva tri mjeseca ove godine, album je dobio izvanredne kritike u specijaliziranim časopisima za World Music -uključujući britanski Songlines koji ga je markirao sa „Top of the World“. U aprilu se album našao i na playlisti interkontinentalnih letova „British Airways“-a, a evo već 5-ti mjesec zaredom video spot pjesme „Laku noc“ u režiji Amira Grabusa se nalazi na prvom mjestu najznačajnijeg internet portala za World Music –„Ethnocloud“. Uz to je i istoimeni dokumentarni film (također u režiji Amira Grabusa) nagradjen specijalnom nagradom na filmskom festivalu u Paklenici-Hrvatska, te je još prikazivan na par festivala u Norveškoj, Rusiji, Nizozemskoj. Ja trenutno „miksam“ snimke sa koncerata za izdanje „live“ albuma, a pripremamo se i za novi konceptualni album koji bismo trebali početi snimati početkom proljeća.

Legendarni Mostar Sevdah Reunion nastupiće u utorak, 3. marta, u Velikoj dvorani Kolarčeve Zadužbine, sa početkom u 20 časova.

Predrag Jovanović
Računajte na računare