Dubravko Ivaniš (Pips, Chips & Videoclips) o muzici i računarima
Pips, Chips & Videoclips jedinstvena su pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni; istovremeno stilski raznovrsni, tematski provokativni i vizuelno atraktivni – pravi su primjer modernog pop sastava.
Velika karijera ovog benda mogla se naslutiti već po prvom pojavljivanju u javnosti, 1992., kada je njihov nastupni singl, navijačka himna “Dinamo ja volim” (nastala na tragu tradicionalne “You’ll Never Walk Alone”), srušio sve rekorde slušanosti i postao neprikosnoveni hit godine. Riječ je o pjesmi koju kritičari s pravom nazivaju hrvatskom inačicom glasovite “Anarchy In UK” Sex Pistolsa, o autentičnoj urbanoj himni čiji buntovničniki karakter podgrijava dugogodišnja borba navijača “Dinama”, Bad Blue Boysa, da svom klubu vrate staro ime. Vrijedi spomenuti i to da “Dinamo ja volim” u svih sedam i pol godina svog postojanja ni jednom nije emitiran na državnim TV i radio programima.
Veliki uspjeh debitantskog singla bio je u prvim godinama karijere Pipsima više teret negoli blagoslov. Diskografska industrija u ratnim uvjetima nije imala ni snage ni mogućnosti materijalizirati ogromnu popularnost jedne pjesme nepoznatog benda, a prešutni bojkot državnih medija i stalni politički presing onemogućavao je širu koncertnu aktivnost. Ipak, nastupni je album “Shimpoo Pimpoo”, izdan krajem 1993., ostavio dobar zalog za budućnost. Stilski krajnje raznovrstan materijal, u rasponu od kabaretskog popa do žestokog punka, iznenadio je i zbunio mnoge; trebalo je vremena da se publika navikne na eklektičan autorski stil benda, karakterističan većini kvalitetne pop glazbe devedesetih. Širok raspon utjecaja Pips, Chips & Videoclips nikada nisu skrivali, i ta je karakteristika, uz specifičnu Ripperovu poetiku, do danas ključna u prepoznavanju vrijednosti benda.
Iz početne faze vrijedi zabilježiti i nastup iz septembra 1993., kada su Pipsi, nastupili na huminatarnom koncertu pred 40 tisuća ljudi na splitskom “Poljudu”. Ovo razdoblje obilježava i veća aktivnost u susjednoj Srbiji, poglavito koncerti u Beogradu (Beer fest i 2x Long night festival). Uočena je potreba širenja Astronauka i na, kako se to popularno kaže „region“. Jamačno, sviramo i na Sarajevskom filmskom festivalu jedan jako lijep gigić, u prepunoj bivšoj Slogi.
Desetog aprila 2012. proslavismo 20 godina. Bilo je jako lijepo. Nas šestorica (Daddy, Kardinal, Šinec, TeenAger, Droid i Junior), na klupicama u malom parkiću ispred nebodera gdje vježbamo raspravljamo o svjetskim problemima jer nam se ne da na probu. Daddy nakon 6 sati spike sve poziva na cugu s velikodušnim upozorenjem da je najskuplje što mogu naručit mali makijato. Zapuhao je vjetar i otišli smo ubrzo doma. Preko 216 ljudi na Fejsu je lajkalo tu našu obljetnicu. Dobro je, još nas ima!
Umetnost vs. šund
Da li je pojavom kompjutera došlo do ekspanzije loših muzičara koji su koristili programe i semplove za snimanje svoje ionako minimalističke i prizemne muzike?
Ne znam tko je taj koji objektivno određuje što je prizemno, a što nadzemno. Uostalom, minimalizam nije posljedica kompjuterizacije niti mu samom za sebe možemo staviti ikakav predznak. Kompjutor je sam za sebe ništa, plastika ili titan. Softveri, dakle alat, stvar već personaliziraju, a upotreba softvera može biti i unikatna, ovisi o čovjeku, a ne o alatu.
Da li je kompjuter ubio umetnički izraz u muzici i pojavom nabeđenih muzičara doneo šund na muzičko tržište?
Šund je vječan i paradigmatski je neophodna referenca i odrednica svake kulture odvajkada. Kompjuteri, ponavljam, nemaju korelativni moment sa šundom, kao ni sa remek djelima.
Analogno vs. digitalno
Da li kao muzičar možeš da čuješ razliku između analognog i digitalnog zvuka i da li misliš da tvoji slušaoci mogu isto da primete, posebno mlađi koji nisu imali prilike da slušaju ploče i trake?
Devedeset posto muzičke produkcije je danas digitalizirano, svi smo navikli svoje neurokortekse na nule i jedinice, a klinci ih valjda imaju već implementirane od rođenja. Pritom je industrija imitacije analogije strahovito napredovala zadnjih desetak godina, postoje relativno jeftini pluginovi koji u savršeno vjerno manifestiraju svoj, čak i vrlo kompleksni, analogni predložak.
Koje su po tebi prednosti digitalnog zvuka u odnosu na analogni, ukoliko ih i ima, i da li misliš da je digitalan zapis muzike doneo boljitak u toj umetnosti?
Jednostavan je odgovor – digitalija je relativno jeftinija, a time pristupačnija širem krugu što kreativnih individua, što kompletnih idiota. Boljitka ni nazadovanja u umjetnosti nema. To je potpuno krivo gledanje na stvari. Muzika 21. Stoljeća nije usporediva, pogotovo ne kvalitativno. s onom 18. ili 15. stoljeća. Digitalizacija nas čini umreženijima, povezanijima, ali ujedno na taj način nas unificira, što ima i niz svojih loših art efakata. No, svaka faza tehnološke revolucije sa sobom nosi i loše nusprodukte.
Snimanje na traku vs. snimanje na kompjuter
Da li misliš da se pojavom programa za snimanje muzike smanjila potražnja “dobrih” muzičara, s obzirom da je tako lako odsvirati i ponoviti ono što se pogreši, i da li misliš da sada svako može da bude studijski muzičar, bez obzira da li je kvalitetan instrumentalista (počevši od bubnjara svi instrumentalisti polako postaju višak) ili još gore vokal (danas svako može da peva)?
Dobar muzičar je onaj koji ima neki svoj “mojo”, u nogometu se to kaže “to je onaj koji drugačije udara loptu”. Ljepotu muzike ne čine preciznost, ritmička i tonalitetna točnost. Muzika se uvijek dešava između tonova i udaraca, dešava se u malim iskrivljenjima i odmaku iz mreže i metronoma. I programi za snimanje mogu se koristiti na pametan, kreativan način, mada u startu pružaju ogromnu mogućnost šabloniziranog komfora za neznalice i ljenčine. Za mene je dobro i lijepo samo ono što je u potpunosti lišeno predvidljivosti automatizma i komfora. I da, osobno kompjuter mi je dobar kolega s posla, ne emotivziram ga niti proklinjem.
Koliko je moguće napraviti dobar snimak muzike kod kuće na računaru, ukoliko se setimo kakvi su se sve instrumenti, sprave, prostorije pa i sami muzičari nekada koristili za isto?
U povijesti muzike snimalo se u svakakvim uvjetima, u teoretski vrlo akustički nepovoljnim okolnosima ispadali bi često i masterpisevi. I na kraju, nema nekog pravila gdje i u kojim uvjetima će snimka imati dušu, a u kojima neće. To je vrlo individualna stvar. Volim citirati Bregovića, on kaže “svi jedu graha, neki samo prde, a neki rade remek djela”.
Sviranje vs. programiranje
Da li je elektronska muzika stvarno muzika, da li ona kao takva zapostavlja osnovnu karakteristiku te umetnosti koju upravo donosi svaki instrumentalista po svom osećaju, daru, sluhu pa na kraju i decenijama vežbe, učenja i živog izvođenja?
Mada elektronska muzika nije moja šalica čaja, majstori tog žanra itekako imaju i osjećaj i dar i puno muke i truda da naprave nešto dobro. Mišljenja sam da bi svaki čovjek trebao barem pokušati svirati jedan od akustičkih intrumenata: klavir, gitaru, violinu. To je dobro za duh, dobro za desnu stranu mozga. Ne trebaš u konačnici biti muzičar, niti dobar muzičar. Ali ako ne znaš ništa svirati, to ne znači da se ne možeš muzički izraziti i da pritom ne možeš biti dobar, odnosno radom i brušenjem to postati.
Koliko kompjuter može da zameni čoveka u muzici, da li uopšte “običan” slušalac može da primeti koji je instrument na snimku uživo odsvira, a koji “otkucan” na tastaturi računara?
Većina toga što se odsvira može se i “otkucati”. I zašto bi slušatelj nešto morao primjećivati? Ja kad nešto slušam ili gledam film želim se prepustiti, a ne dešifrirati kako je i kojim trikom nešto napravljeno. Ideja je nešto što, barem za sada, kompjuteri ne mogu do kraja realizirati, ali, da, mogu biti izrazito inspirativne raznorazne zajebancije sa sofverima, u bildanju ideja naprimjer.
Nosač zvuka vs. youtube
Koliko je internet obezvredio cenu muzike i da li misliš da će autorska prava ikada biti ono što su nekad bila?
Nekad autorskih prava nije ni bilo i to u ne tako davnoj prošlosti. Ne poznajem niti jednog kolegu, profesionalca kojem su autorska prava manja nego prije, barem ne u Hrvatskoj. Oživotvorit će se u bliskoj budućnosti i u čitavoj regiji naplata tzv. prava od digitala, dakle plasmana na raznorazne globalne servise za download ili stream. Određene strukovne firme morat će potpisati ugovore sa globalnim servisima jer su oni integralni dijelovi generalnih ugovora koje države potpisuju unuar EU. U društvima koje sistemski podržavaju krađu ne propada samo muzika, propada sve.
Da li je “youtube” publika isto kao i hiljade ljudi na koncertu, da li oni nose istu težinu sa svojom kritikom posle odslušanih nekoliko minuta tvog rada u odnosu na ljude koji te slušaju par sati na koncertu i osećaju tvoju energiju?
Svima nama je koncentracija i fokus priličan problem. Bombardirani smo brzim, često površnim i nevažnim. YouTube je genijalan patent, jedan od najbitnijih s početka stoljeća. Apsolutno donosi mogućnost takve širine, odnosno kvantitete koja kad tad rezultira i kvalitetnom publikom na gigu. Naravno, ključan moment je sam izvođač, sam bend. Kroz karijeru godinama, stotina koncerata i raznih aktivnosti profiliramo si publiku, a kroz društvene servisime možemo je samo nabildati.
Plakati i mediji vs. društvene mreže
Da li danas uspešna reklamna kampanja može da se uradi bez plakata i štampanih medija?
Vjerojatno može, pogotovo štampani mediji tu gube trku. (mada sam osobno od malih nogu dojen mirisom papira, on me podsjeća na djetinjstvo, na dobro, na sreću). No, ni društvene mreže nisu svemoćne. Utjecaj analogije, vizualnog doživljaja kroz plakatirane zone dok pješačimo ili se vozimo kroz grad smatram da jako utječe na promotivnu kampanju, a pogotovo na profil željene koncertne publike. Plakatni dizajn je manipulativno sredstvo, baš kao što je to i bilo koji digializirani PR. Mi većinom sami radimo svoje plakate, želim da su emocija audio i vizualnog komplementarne. Želim da naši plakati utječu na grad, na izgled ulica i tu ništa ne prepuštam slučaju!
Da li reklama na društvenim mrežama garantuje tačan odziv one slušalačke publike koja je klikom na Going rekla da će prisustvivati koncertu.
Naravno da ne u potpunosti, ali taj mehanizam ima određenu anketnu odnosno statističku vrijednost i glup je onaj tko te podatke zanemaruje.
Borba za RnR
Da li je bend trenutno aktivan i šta nam novo sprema?
Krajem godine imali smo zaista fenomenalan samostalni gig u zagrebačkom Domu sportova, to je na neki način bio vrhunac dosadašnje karijere benda. Pošle godine sam radio muziku za jedan manji film, gotovo da sam ga cijelog pokrio, heh ispao je skoro mjuzikl (smijeh) Otpočetka ove kalendarske intenzivno sam počeo raditi na novim songovima i to će trajati godinama, po fazama ću raditi nešto sam, nešto s producentom, nešto s bendom. U međuvremenu nadam se da se vidimo na koncertima, stvarno bi se voljeli u vašoj zemlji što bolje i češće predstaviti publici.
Foto: Saša Huzjak
Predrag Jovanović
Računajte na računare
